Srdjan Simeunović Sendan 23.1.2018. U organizaciji Društva Književnika Beograda veče ljubavne poezije u Gradskoj biblioteci i moja pesma: Bojim se da ti otkrijem koliko u ovom času osećam se beznačajnim pored tebe. Sasvim majušan pred tvojim likom spuštam pogled, reči izmiču, podrhtavaju, volim te, volim te... Prokleta nek je nesigurnost, mukli kukavičluk, dodir oka mog sa tvojim oplemenjenim likom. Senka što isplovljava ispod obrva, slučajnost našeg susreta izmamljena prostom računicom nebesa i sve što se umeštalo u naše sudbine. Gde su te reči neizgovorene, misli koje pritežu nevidljive sem za mene, iz usta neka izađu toplinom ogrnu nas. Građevina najlepša bi iznikla iz moga ćutanja samo kad bi umela da je prepoznaš. Tvorac sam tvoga koraka, ali njime ne gospodarim. Mojim prahom si prosuta i odmetnula se. Reči ove ispisala da ne bude više moja. Okreni se i prepoznaj pre nego što padnem u čeljusti sopstvene pesme zauvek nestanem, gledajući dok odlaziš u ...